Noćni „autopilot” drži krivulju u zelenom
Dijabetes tipa 1 autoimuna je bolest u kojoj tijelo napada i uništava beta-stanice gušterače, čija je zadaća proizvodnja inzulina. Tada se inzulin, hormon potreban da bi glukoza ušla u stanice, više ne proizvodi. U tom ga slučaju morate unositi u tijelo, injekcijama ili inzulinskom pumpom.
Ovo je priča o tome kako inzulinska pumpa, senzor koji neprestano mjeri razinu šećera u krvi i miniračunalo Intel Edison s Linuxom i programima otvorenog koda koje su napisali sami pacijenti pokušavaju oponašati rad gušterače bez pomoći farmaceutskih tvrtki, koje takav proizvod još uvijek razvijaju – i koliko taj projekt pomaže onima koji ga koriste.
Kad je moje dijete 2015. dobilo dijabetes, o njemu sam već ponešto znao jer je moja supruga tada već desetak godina imala dijabetes. No dijabetesom je kod trogodišnjeg djeteta mnogo teže upravljati nego kod odrasle osobe.
Naš je dan izgledao ovako: mjerenje glukoze iz jagodice prsta svakih sat-dva, buđenje svake noći i provjera glukoze svaka dva do tri sata, odlučivanje što i kada smije jesti te davanje inzulina injekcijom nakon svakog obroka – nimalo veselo ni zabavno.
Dva najveća problema dijabetesa tipa 1 su hipoglikemija – nizak šećer zbog kojeg se može pasti u komu – i ketoacidoza – stanje dugotrajno visokog šećera u kojem se u krvi stvaraju ketoni, što može biti opasno za cijeli organizam i također dovesti do kome. Srećom, na početku naše druge priče s dijabetesom na tržištu se pojavio novi uređaj za praćenje glukoze, FreeStyle Libre, koji je omogućio bezbolno praćenje vrijednosti i trenda glukoze (bez bockanja prstiju), 24 sata dnevno, samo skeniranjem senzora zalijepljenog na nadlakticu.
Ubrzo nakon što smo počeli koristiti taj senzor, dobili smo i inzulinsku pumpu, uređaj sa spremnikom inzulina koji je kateterom spojen na tijelo i daje inzulin kad god je potrebno, bez injekcija. Bilo je to veliko psihološko olakšanje za naše dijete jer je više nismo morali stalno bockati, ali i za nas roditelje, jer smo stalno imali uvid u kretanje šećera, koji nikad nije dugo stabilan. Ipak, prečesta buđenja i učestale kontrole glukoze ostali su. Noću smo se na kontrolu obično budili svaka 2 do 3 sata, a ako je za večeru jela nešto što se sporije razgrađuje, obično i češće.
Otprilike u to vrijeme pojavio se pokret #WeAreNotWaiting („Ne čekamo”), skupina programera koji i sami imaju dijabetes tipa 1 ili ga imaju članovi njihovih obitelji. Odlučili su ne čekati proizvode farmaceutskih tvrtki i napravili su vlastitu umjetnu gušteraču koja bi radila isto što i prava. Projekt koji je iz toga nastao nazvan je OpenAPS (The Open Artificial Pancreas System). Ukratko, senzor koji očitava vrijednosti glukoze šalje podatke računalu koje upravlja inzulinskom pumpom. Ako glukoza raste, računalo daje više inzulina; ako pada, pumpa zaustavlja isporuku inzulina.
Primjerice, senzor očita glukozu od 4 mmol/L, trend je silazni, u tijelu nema ugljikohidrata – pumpa se zaustavlja i tako sprječava daljnji pad glukoze u krvi. Vrijedi i obrnuto: glukoza je 9, trend je uzlazni, pa računalo pumpi daje naredbu da isporuči određenu količinu inzulina. Algoritam, naravno, nije baš tako jednostavan, ali osnovna logika jest.
Kako to radi i izgleda:
Na nadlaktici vidite senzor s malom kanilom pod kožom koji mjeri vrijednost glukoze i šalje je pametnom satu koji je na njezinoj ruci i spojen je na internet. Sat šalje podatke u oblak, odakle ih računalo (Intel Edison) preuzima i upravlja pumpom na temelju prikupljenih podataka i ručno unesenih količina pojedenih ugljikohidrata.
Dijelovi potrebni za sastavljanje sustava OpenAPS
Kad smo počeli koristiti ovaj sustav, puno sam vremena posvetio njegovoj sigurnosti. Analizirao sam sve što može poći po zlu i kako to spriječiti. Nakon 10 mjeseci korištenja OpenAPS se ne samo pokazao sigurnim nego nam je pružio i dodatnu sigurnost i brzinu u sprječavanju niskih i visokih šećera.
Primjer kako sve funkcionira
Noću je Emin bazal (bazal je inzulin koji pumpa neprestano polako isporučuje i koji pokriva osnovne potrebe organizma poput disanja i probave) podešen na oko 0,5 jedinica na sat. Cilj je održati glukozu na 5,5 mmol/L. Ako je glukoza viša od ciljane, privremeni bazal na pumpi podiže se na vrijednost za koju algoritam OpenAPS izračuna da će glukozu vratiti na ciljanih 5,5 mmol/L. Ako je izmjerena vrijednost niža, a trend silazni, bazal se smanjuje ili se isporuka inzulina potpuno zaustavlja kako bi se izbjegla hipoglikemija.
OpenAPS ima i opciju „meal soon” („uskoro obrok”) koja, ako je pokrenemo dvadesetak minuta prije planiranog obroka, postavlja ciljanu glukozu na 4 mmol/L i podiže privremeni bazal, čime se krivulja kretanja glukoze tijekom obroka izravnava. Tako je porast šećera nakon obroka mnogo manji.
OpenAPS je jedan od prvih sustava te vrste, a stvorili su ga pacijenti koji su iskoristili postojeću tehnologiju i sami pronašli rješenja za svoje zdravstvene probleme. Iako to nije lijek za dijabetes, gotovo potpuno uklanja velik dio simptoma i problema koje nosi vrlo zahtjevno i vremenski iscrpljujuće upravljanje dijabetesom.