Posljednjih nekoliko godina svjedočimo naglom porastu brzine računala, padu njihovih cijena i minijaturizaciji, što su idealni uvjeti za razvoj robotike.
Riječ robot prvi je upotrijebio češki pisac Karel Čapek u svojoj drami R.U.R. (Rossumovi univerzalni roboti), a po definiciji robot je elektromehanički stroj kojim upravlja računalni program.
Isaac Asimov u svojim znanstvenofantastičnim pričama navodi i četiri zakona robotike:
1. Robot ne smije ozlijediti čovjeka ili svojom neaktivnošću dopustiti da čovjek bude ozlijeđen.
2. Robot mora slušati naredbe ljudi, osim ako su te naredbe u suprotnosti s Prvim zakonom.
3. Robot mora štititi vlastito postojanje sve dok takva zaštita nije u suprotnosti s Prvim ili Drugim zakonom.
4. Robot treba štititi svoj integritet, osim kada je to u suprotnosti s nultim, prvim ili drugim zakonom.
Vojni roboti
Budući da upravo vojska najviše ulaže u razvoj robota za ratne svrhe, suvremeni ratni roboti, naravno, imaju posve drugačiju namjenu – učinkovito ubijati uz najveću moguću financijsku uštedu.
Današnji vojni roboti imaju određeni stupanj autonomije – korejski robot Super aEgis ima domet do 4 km te može otkriti, pratiti i uništiti pokretnu metu s velike udaljenosti oružjem dovoljno snažnim da zaustavi kamion, no da bi otvorio vatru, mora dobiti dopuštenje čovjeka. Ne zato što tehnologija to ne bi mogla, nego zato što je to bio zahtjev naručitelja. Plan američke vojske jest da do 2050. sve vojnike zamijene roboti. Roboti spašavaju živote, ali naposljetku su i jeftiniji od jednog vojnika, osobito u velikoj serijskoj proizvodnji. Cilj je autonomni robot koji može razlikovati neprijateljskog vojnika od civila, uz mogućnost pogreške (koja znači i smrt nedužnih ljudi) svedenu na nulu. Kako programirati takvo računalo, kad softverska pogreška može značiti uništenje škole umjesto vojarne? Kako programirati robota da reagira u moralno dvojbenim situacijama? To je etička i filozofska rasprava koja se danas ne vodi samo oko robota vojnika, nego i oko svih robota koji imaju autonomiju i surađuju s ljudima (samovozeći automobili, dronovi).
Dronovi i zrakoplovi
Dronovi nisu roboti u pravom smislu riječi, ali imaju visok stupanj autonomije u odnosu na kontrolni centar, a autonomna je i sama letjelica. Dronovi su leteći roboti koji mogu letjeti samostalno ili se njima može upravljati radiovezom, a njihova je popularnost sve veća. Primjena im je široka, od nadzora velikih područja (rano otkrivanje požara), dostave paketa i dopremanja pomoći u ugrožena područja, pa sve do onih negativnih. Krijumčarenje droge dronovima i dronovi koji nose oružje sve su češći, a postoji i opravdan strah od dronova koji mogu neprimjetno nositi bombu jer se mogu kretati u mraku i na malim visinama.
Potaknuta nesrećom leta 9525 kompanije Germanwings, kada je kopilot Andreas Lubitz, koji se liječio zbog suicidalnih sklonosti, namjerno srušio zrakoplov, pokrenuta je rasprava o tome bi li komercijalne letove trebalo prepustiti autopilotima, koji se danas ionako koriste veći dio leta. Piloti i zrakoplovne kompanije smatraju da posljednju riječ i dalje moraju imati piloti, osobito u kriznim situacijama, te da se računalu ne smije prepustiti odlučivanje kada je riječ o ljudskim životima. Osim toga, računala su podložna hakiranju, pogreškama i ispadima, no neovisne analize pokazale su da bi se većina zrakoplovnih nesreća uzrokovanih ljudskom pogreškom mogla spriječiti da je računalo u tim trenucima imalo pravo preuzeti upravljanje.
Autonomna vozila
Razvojem računala, GPS sustava te raznih vrsta senzora i radara došli smo do vremena kada autonomni automobili bez vozača krstare cestama Kalifornije, i to prilično uspješno. Najpoznatiji među njima je Googleov samovozeći automobil. Istraživanja pokazuju da je 94 % prometnih nesreća uzrokovano ljudskom pogreškom. Zbog toga godišnje pogine 1.200.000 ljudi. Google procjenjuje da bi se uporabom autonomnih vozila ta brojka mogla smanjiti na nevjerojatnih 0. Googleov autonomni automobil ima senzore koji mogu otkriti objekte udaljene do 200 metara u svim smjerovima. Može prepoznati bicikliste, pješake, životinje u šumi uz cestu i slično. Kad otkrije takav objekt, analizira njegovo kretanje i predviđa što bi se moglo dogoditi.
Recimo da noću radar na udaljenosti od 200 metara otkrije srnu u šumi i njezino kretanje prema cesti – automobil će automatski usporiti i pustiti srnu da pretrči cestu. Ako otkrije djecu koja se uz cestu brzo kreću i igraju loptom, uzet će u obzir mogućnost da lopta odleti na cestu, a dijete potrči za njom, pa će smanjiti brzinu i tako spasiti djetetov život. To je nešto što čovjek nije u stanju učiniti.
Trenutačno cestama Kalifornije i Teksasa vozi 49 autonomnih vozila. Od 2009. prešla su 1.210.000 kilometara u potpuno autonomnom načinu rada. Sudjelovala su u 14 prometnih nesreća, a krivci su uvijek bili vozači drugih automobila. Jedanaest puta udareni su straga, a jedna je osoba lakše ozlijeđena – vozač automobila koji je udario u Googleovo vozilo zaustavljeno na pješačkom prijelazu. Vozilo u potpunosti poštuje prometne propise (nema prekoračenja brzine), a slijepe osobe i osobe s invaliditetom mogu se u njemu voziti posve bezbrižno. Kad bi jednog dana sva vozila bila autonomna, mogućnost nesreće bila bi još manja jer bi sva vozila međusobno komunicirala i znala jedna za druga gdje se nalaze. Primjerice, vozilo koje je na zaleđenoj cesti naletjelo na odron i doživjelo nesreću obavijestilo bi sva vozila u okolici da prilagode brzinu.
Kad je riječ o negativnim stranama, izdvajaju se dvije: što ako netko hakira računalo u automobilu i namjerno izazove nesreću, s obzirom na to da je računalo spojeno na internet? Druga je više etičke prirode i tiče se odluka u situacijama kada je sudar neizbježan i ima kobne posljedice. Zamislite da je na cesti dijete, a vozilo se ne može zaustaviti, nego ga može samo zaobići i sletjeti u provaliju uz cestu, što znači smrt ljudi u vozilu. Što bi računalo trebalo odabrati? Čiji život vrijedi više? Googleovi stručnjaci odgovaraju da njihovo vozilo ima senzore koji mogu primijetiti dijete uz cestu i zato automatski smanjiti brzinu, no dijete nije računalo i njegovi su postupci i dalje nepredvidivi.
Statistika je na strani robota jer ljudi su nesavršeni. Ni roboti nisu savršeni, ali su pouzdaniji od ljudi, pa je budućnost vožnje u rukama računala, kao i budućnost ratovanja. Dok jedni spašavaju sve živote, drugi su selektivni i spašavaju živote samo na strani za koju se bore.